Dragan Veselinov

(Lenji autonomaš)

Početak - rođen je 3. maja 1950. godine u Barandi, u Opovu. Otac Slavko bio je istaknuti komunista s podužim stažom na čelnim funkcijama u "severnoj pokrajini". Upamćen je po predsednikovanju u Pokrajinskom komitetu SK Vojvodine. Nema podataka čime mu se bavila majka Olga. Veselinovi su poreklom iz Prizrena i zajedno s ostalim kosovskim Srbima koji su naselili prostore "preko reke" predstavljaju, kako kaže Veselinov, prave naslednike Nemanjića.

Detinjstvo - odrastao je kao povlašćeno dete čuvenog funkcionera. Svedoci dodaju da je od malih nogu voleo pištolje, posebno puške.

Obrazovanje - osnovnu školu završio je u rodnom Opovu, gimnaziju "Uroš Predić " u Pančevu. Završio je Fakultet političkih nauka, diplomirao 1973, a doktorirao na Ekonomskom fakultetu 1979. godine.

Nacionalnost - Prvo se izjašnjavao kao Jugosloven, potom kao vojvođanski Srbin, a u poslednje vreme tvrdi da je - srbenda.

Verska opredeljenost - detalj koji nije zabeležen, mada je jednom rekao: "Gledam u nebo i očekujem od Boga neki znak, neku poruku da nam kaže da se dignemo na noge".

Karijera - pre izbora za redovnog profesora političke ekonomije na beogradskom Fakultetu političkih nauka (1992) putovao je po svetu, malo se usavršavao (Moskva 1984, Rim 1985, Vašington 1989). Kasnije malo je njima držao predavanja o nama, (London 1993. i Oksford 1994). Sve vreme dr Veselinov u štampi ("Vreme" i "Ekonomska politika") plasira ideju ekonomske, kulturne i prosvetne autonomije za Vojvodinu, ili varijantu "jedan ustav, dva džepa".

Usledilo je aktivno bavljenje seljacima i "ispravljanje starih nepravdi" učinjenih njima, pa 1990. osniva Narodnu seljačku stranku i postaje njen predsednik. S Nenadom Čankom i njegovom Ligom socijaldemokrata Vojvodine, 1992, stvara Koaliciju "Za Vojvodinu", izlaze na izbore i gube "za dlaku" (kasnije tvrde da su pokradeni). Na sledećim izborima priključuje im se i "treći musketar" Mile Isakov sa svojom Reformsko-demokratskom strankom Vojvodine i stvaraju Koaliciju Vojvodina.

Kakve su im namere poručuju predizbornim sloganima: "Tačka na pljačku", "Srbijancima preko reke", i dobijaju dva mesta u Saveznoj skupštini. Na lokalnim izborima 1997. ponavljaju uspeh i osvajaju četiri mandata. A onda dolazi do razvoda u Koaliciji, optužuju se međusobno. Čanak i Isakov trube na sva zvona da je Veselinov uzurpirao Koaliciju, oteo pečat, da se ponaša kao lider. Uzvraća tvrdnjama da su njih dvojica opasno srljali u ratne opcije "gde bi Srbin ubijao Srbijanca". Ispada da nekad najžešći autonomaš u svojoj stranci brani Srbiju od njemu sličnih, za korak radikalnijih saboraca.

Nastavlja politički angažman, često ističe da je "jedina čista opozicija". U republičkom parlamentu svima "kreše u brk", srpski premijer Mirko Marjanović optuživao ga da je lud i izdajnik, a vođa stranke koju većina medija trenutno bojkotuje - pretio mu je i fizičkom likvidacijom.

Sam Veselinov proziva beogradsku opoziciju da je nejedinstvena i zamera joj što ne prihvata da Vojvodina bude jedna izborna jedinica. Ipak, poslednjih dana pridružuje im se u planiranju zajedničkog mitinga u Beogradu.

Stranački angažman - bio je član SK ("Ne duhovno, već organizaciono", objasnio je jednom zašto je posedovao komunističku partijsku knjižicu).

Zanimljivosti - bradu nosi jer mu se sviđa, ali i zato što je lenj. "Zamislite da se brijete svakog dana, pa to je odvratno". Odmara se uz udaranje u bubanj. Voli lov, ima veliku kolekciju oružja (davno su ga prozivali i zbog krivolova i povlastica koje je, navodno, uživao kao sin čuvenog oca).

Oženjen je Nadom i imaju kćerku Danicu i sina Aleksu. Tata je ponosan na klince "jer ne kukaju", iako su ćerki davali keca iz geografije pitajući je: "A, šta tata misli o granicama", a sina napadala i po petorica otimajući mu jaknu. Prijatelji ističu njegovu moć analize i najskrivenijih postupaka vlasti.

Proročke moći pokazao je i kad je pre tri godine govorio šta nas čeka: "Poljoprivreda će nam se naći u paklu". Ne smeta mu što ga zovu autonomaš, čak je ponosan: "Autonomija je genetska stvar Srba, mi se s njom rađamo, majka nam o njoj baje dok smo joj na sisi. Samo oni koji hoće da nam skinu kožu s leđa boje se da ćemo ih otkačiti od svoje dude. To i hoćemo". Njegovi studenti sećaju se ispita koji su mogli da polože samo uz znanje Marksovog "Kapitala" i njegovo obavezno, deseto po redu, potpitanje: "A zašto?".

Zorica Vulić