"Blic", 3. maj 

pise: Tatjana Njezic 

Dusko Kovacevic: Kamenicama na letece tanjire 


Postala je besmislena svaka zelja da se bavite apsurdom. Taman smislite 
neobicnu, vanzemaljsku pricu, a onda se preko noci ispostavi da je to 
realnost - kaze cuveni pisac Dusko Kovacevic ciji su pozorisni komadi i 
filmski scenariji vec odavno postali legendarni. I posle nekoliko trenutaka 
lezerno zakljucuje:"Jednostavno, ovo sto se nama dogadja, za normalne ljude 
nije tacno". 

Kako to mislite "nije tacno"? 

- - Nije moguce da se sve ovo dogadja toliko dugo. Mislim da bi neki iole 
normalan narod, brojcano veci od nas, odavno kolektivno bio smesten u neku 
tesku psihijatrisku kliniku. 

Pre izvesnog vremena rekli ste da je u nasem slucaju rec o kolektivnom 
suicidu? 

- - Lici na nesto sto se u istoriji vec dogadjalo, a to je da su civilizacije 
nestajale. Ostavili su za sobom tragove u kamenu crteze... Postoje price da 
su u astronomiji i matematici bili ekstremno daroviti. Nebeski narod. 

A sta cemo mi (kao nebeski narod) ostaviti iza sebe? 

- - Ono sto smo mogli da ostavimo, na zalost i na veliku nesrecu, ostavili smo 
siptarima. A posto oni sve falsifikuju, oni ce sutra proglasiti da su svi ti 
manastiri sagradjeni na bivsim dzamijama. Oni sistematski i uporno istoriju 
pisu danas za unazad tristotine i vise godina. 

Ovde postoji, kako ste rekli, i pet godisnjih doba; prvo, drugo, trece, 
cetvrto i rat. U kom smo sad godisnjem dobu? 

- - Bojim se da smo u cetvrtom. Zapravo, nigde nisam procitao niti nasao pravnu 
odrednicu kada ustvari pocinje gradjanski rat? Kad saberete svu nesrecu i sve 
mrtve, pa kod nas je vec duze vreme gradjanski rat. Sta treba da se desi 
jednoga dana pa da se on zvanicno proglasi? Zivimo u okruzenju gde se stalno 
puca i svaki dan se desavaju ubistva koja ostaju nerazjasnjena. Svi su se 
pomirili sa tim da je ubica nevidljiv covek. Mozda ovdasnje ubice i jesu 
nevidljivi ljudi? Sva je prilika da smo na izmaku cetvrtog godisnjeg doba, 
tinja gradjanski rat i pitanje je kada ce ga neko priznati ili kada ce toliko 
eskalirati da sam sebe proglasi za veliku cinjenicu. 

O cemu ustvari govori „verovanje u nevidljive ubice"? 

- - Neverovatna je i strasna kolicina apatije i depresije srpskog naroda. 
Najgore je i najpogubnije upravo to sto ljudi polako dizu ruke od zivota. 
Vecini ljudi smrt se ne cini kao nesto strasno i tragicno, jer zivot je mnogo 
gori. Cinjenica da nema izlaza i da se mirite sa sudbinom je nesto cega nije 
bilo cak ni u koncentracionim logorima. Ljudi su tamo verovali u oslobodjenje 
i mnogi su preziveli uprkos nadljudskim mukama i torturama. Ovde ljudi 
masovno vise ne veruju da ce oslobodjenje doci. 

I, sta onda biva? 

- - Prica o pet godisnjih doba je neverovatno tragicna utoliko sto jedan, 
brojcano, mali narod isprobava sve vrste katastrofe u ovom veku. Od 
srpsko-turskog rata, pa srpsko-bugarskog, pa balkanskih ratova, pa Prvi 
svetski rat (dakle, sve imperije), pa Drugi svetski rat, gde su svi narodi 
nase brojnosti propustili tu paklenu silu da bas ne postradaju, pa onda 
direktan ili indirektan desetogodisnji rat na ovim prostorima, i na kraju 
planetarni rat. Jos jedino nismo ratovali sa vanzemaljcima, sto nije 
iskljuceno kao mogucnost. Ako se uskoro pojavi neka silesija iz svemira bojim 
se da cemo mi prvi kamenicom gadjati leteci tanjir i doci u sukob. Nosicemo 
se mi sa njima, i tuci ih isto kao i NATO. 

Ima li logike u svemu tome? Zasto je to tako? 

- - Potpuno smo zamenili teze. Danas svako normalan zna da je ta nasa epika 
koja je, pre svega, bila plod pesnicke maste i ljudske zelje da to sto se 
peva jeste tacno, morala pocetkom ovog veka da se zavrsi i nastavi da postoji 
samo u udzbenicima. Ali, ona je postala kodeks naseg ponasanja i misljenja, 
postala je skoro Zakon i Ustav. Cinjenica je da nikada vise u Srbiju nece 
doci junak na belom konju koji ce traziti naseg junaka da izadju na megdan, 
pa da se mlate od zore do podne. Takodje je cinjenica da jedan covek u 
invalidskim kolicima koji sedi za kompjuterom i komanduje navodjenjem raketa 
moze sve da nas sprzi. To niko nece da shvati, i onda stradamo tako kako 
stradamo. 

Ima li izlaza? 

- - Ako smo u XX veku dokazivali da smo jedan od najhrabrijih naroda na planeti 
ajde da u XXI pokusamo da dokazemo da smo medju najpametnijima. Danas je 
oruzje virtuelno, junastvo se ne isplati, treba se suprotstaviti pamecu i 
prakticnoscu. Voleo bih da se ove nove generacije ne tuku i ne ginu po 
poljima vec da sede za stolovima i razgovaraju, odnosno trguju. Jer, danas se 
sve svodi na trgovinu, iz koje treba da dobijemo najpovoljnije i najvise sto 
je moguce, a ne sve. Zato sto sve ne mozes dobiti, mozes samo sve izgubiti. 

Ako je sve gola racunica, ako nema emocija, kako se moze stvarati i postojati 
umetnost? 

- - Sve je manje moguce raditi nesto „za svoju dusu". Umetnicke kuce sve vise 
postaju kao robne kuce. Istorija filma traje 100 godina, neki su dokazivali i 
jos uvek dokazuju da je film umetnost. A najmocnije filmske kuce neskrivneo 
tvrde da je to industrija. Znaci to je uvek ono pitanje: blagajna ili 
istorija? Istorije nema bez blagajne, a blagajna je masovni ubica umetnosti. 
To, naravno, nije izmisljeno danas, medjutim jezivo dolazi do izrazaja jer 
sve eskalira. 

Kada ste vec pomenuli film, sta je sa projektom „Lari Tomson" koji treba da 
rezira Emir Kusturica? 

- - Pripreme se privode kraju i ako sve bude u redu snimanje ce poceti krajem 
godine. Kusta i ja pokusavamo da vidimo kako ispricati tu pricu o Siranu 
2001. godine i sta je ostalo od jednog klasicnog dela, od vrhunske poezije, 
od jedne, po meni, od tri najbolje ikada napisane drame... Sta se dogadja sa 
Siranom danas? Sta bi on bio da se pojavi sada sa svim tim svojim osobinama, 
emocijama, ubedjenjima... Sta uopste vise znaci cast, dostojanstvo, obraz, 
postenje... Kada bi se danas pojavio neko takav verovatno bi bio zatvoren u 
ludnicu. To vise ne postoji. 

Znaci li to da je Sirano danas potpuno, blago receno, demode? 

- - On je bio demode i u vremenu kada je ziveo, ali danas su te moralne 
kategorije presle u samoironiju i dobile jednu strasno cinicnu boju. Utoliko 
je zanimljivo baviti se time i traziti neku nadu. 

Gde je ta nada? Kako izgleda? 

- - Dolazeci ovamo video sam neznu scenu koja govori o Beogradjanima. Dve osobe 
vodile su cetiri lutalice. Dakle, ljudi nisu izgubili osecaj za te nesrecne 
zverke koje su tuzne kao i mi sto smo tuzni. I drago mi je sto svaki cosak u 
Beogradu ima svoje lutalice. Oni koji posumnjaju da su ti napusteni 
avlijaneri losi, moraju da pomisle makar na jednu cinjenicu - da nijedna od 
tih nesretnih lutalica nikada nije glasala za komuniste. 

Izjavili ste svojevremeno da u Rusiji, prema kojoj ova drzava pruza ruke, 
vise nema macaka i pasa lutalica jer su ih pojeli stanovnici. Kod nas ih, 
dakle, ipak jos uvek ima... 

- - Ovde se ljudi srecu oko kontejnera zajedno sa psima. Cesta je, a jeziva 
slika da covek pretura po kontejneru, a oko njega tri, cetiri psa. I taj 
nesretnik deli sa psima ono sto nadje. Tako se oni druze, cesto i pricaju. 
Valjda im je u drustvu lakse i lepse. I tu se negde, cini mi se, krije nada 
koja tinja i koja ce se, jednoga dana, kada se komunjare skinu sa grbace a 
ljudi usprave, pokazati u svojoj lepoti.